Oni su SAČUVALI SRBIJU od NATO agresora i albanskih terorista: Prva kompletna ispovest PREŽIVELIH GRANIČARA sa Košara uskoro će ugledati svetlost dana (FOTO)
Sebe ne smatraju herojima - mada ih srpska javnost već 27 godina doživljava upravo tako. O svemu što su proživeli na samoj granici Srbije i Albanije pre i tokom NATO agresije graničari sa Košara prvi put su pretočili u knjigu "Košare - Naša priča". Sada su u potrazi za donatorima da bi je štampali. Za samo tri nedelje oglašavanja po društvenim mrežama već su prikupili oko 40 odsto potrebnih sredstava. Poručuju, ukoliko nešto novca preostane iskoristiće ga kako bi pomogli socijalno ugroženim saborcima.
O događajima na Košarama 1999. do sada je objavljeno više tekstova, knjiga, snimljeno je više dokumentarnih filmova. Ipak, knjiga "Košare - Naša priča" prva je koja će iz prvog lica imati svedočenja većine od 126 graničara koji su pre i tokom NATO agresije branili i odbranili državnu među sa Albanijom.
Iza obimne monografije stoji Humanitarna organizacija "Branioci otadžbine" koju su 2002. osnovali upravo vojnici sa Košara.
Jedan od njih, Rudolf Kočiš iz Zrenjanina objašnjava da su knjigu pripremali svi zajedno i da je to trajalo dve godine. Bez tuđe pomoći osmislili su ilustraciju korica, izabrali fotografije, rukopis pripremili za štampu...
- Na ideju da napišemo knjigu došli smo pre dve godine. U svim knjigama koje su do sada napisane bile su i naše priče, ali hteli smo da sve zaokružimo sa našom knjigom i našom pričom i tako stavimo tačku. Da se zna kako je bilo i šta je bilo. Zato smo dali takav naslov - objašnjava Kočiš.
Kaže da je Humanitarna organizacija "Branioci otadžbine" neprofitabilna i da sve funkcioniše kroz pomoć koju su prikupljaju među sobom - koliko je ko mogao.
- Ali, ovaj projekat iziskuje dosta novca, sami ne možemo da ga prikupimo. Zato smo došli na ideju da tražimo sponzore i donatore, dobre ljude koji su željni da čuju našu priču. Osnovni cilj nije zarada nego da se objavi naša priča. Ako ostane nešto novca iskoristićemo ga da pomognemo onim saborcima kojima je pomoć potrebna - navodi Kočiš.
U istom rovu Mađar, Srbin, musliman i Rus
Kaže da je prikupljanje novca počelo pre tri nedelje, preko društvenih mreža i njihovog sajta (kosare.org)
- Dosad smo prikupili nekih 40 procenata potrebnih sredstava za knjigu. To su pretežno ljudi koji su se javljali preko društvenih mreža. Pretežno nepoznati ljudi koji nas poštuju. Oni su u 99 odsto ljudi koji su donirali novac - kaže nekadašnji graničar.
Po nacionalnosti Mađar, na Košarama se zadesio početkom decembra 1998. godine. Prethodno je, kao vojnik na redovnom služenju vojnog roka u Leskovcu završio za kuvara. Umesto varjače, veći deo 1999. je u rukama imao pušku.
Kaže da su na Košarama, među 126 graničara bile sve vere i nacije.
- Nije se gledalo ko je kakve nacionalnosti, ko je odakle ili kakvog društvenog statusa. Svi smo bili zajedno. U našem rovu, od nas četvorice, ja Mađar, jedan musliman, jedan Srbin i jedan koji je imao ruske krvi u sebi. Ali niko nije pravio pitanje ko je i šta je. Mi smo svi bili graničari sa karaule Košare i to je tako i ostalo - navodi Kočiš.
Većina graničara sa Košara je i danas u kontaktu.
- Nažalost, 16 je ljudi umrlo. Osmoro je poginulo tokom borbi, a još osmoro je preminulo posle rata. Najčešće od nekih bolesti. U kontaktu smo sa 60-70 ljudi. Sa nekima smo izgubili kontakt. Svako je ovu priču i rat doživeo na svoj način i ne možemo da kažemo ništa za te ljude koji ne žele da održavaju kontakt ili da ispričaju svoju priču. Svako ima svoju sudbinu - rekao je.
Sećanja na odbranu ne blede
Kočiš kaže da ni 27 godina kasnije slike i sećanja na rat ne blede, a istovremeno priznaje da je svima najteži trenutak bio 11. april 1999. godine.
- Prva dva dana nismo imali gubitke i imali smo osećaj da ne može ništa da nam se desi. Zapravo u ta dva dana samo nas je Bog sačuvao. Ne znam kako smo uopšte preživeli. Trčali smo preko poligona, a nebo je bilo žuto od metaka i nikoga nisu pogodili. Još nismo imali taj osećaj da neko stvarno može da pogine. I taj 11. april kada je poginuo Jaguar (vodnik Ivan Vasojević), kada je poginuo Šumar (Dragan Miličević), kada su nosili dole te ljude, zadesila nas je stvarnost da svakog trenutka možemo da poginemo. Tada smo shvatili realnost da možda odemo kući, a možda nikada nećemo, već ostajemo gore - priznaje nekadašnji graničar sa Košara.
Objašnjava da su svi pripadnici ove karaule nakon rata nastavili da žive svoje živote i da sebe nikada nisu doživljavali kao heroje.
- Niko nikada ništa nije tražio zbog toga što je bio tamo. Stalno se pominje da smo heroji sa Košara. Ja sebe, ali i ostali ne držimo da smo neki heroji ili junaci. Mi smo branili državnu granicu, to je bila naša karaula. Kao da su napali našu kuću i mi smo je branili. Ali, jako mi je drago da smo ostali do kraja, da možemo sebe da pogledamo u ogledalo, da smo sačuvali našu čast i čast vojske - kaže na kraju razgovora jedan od graničara sa karaule Košare.
Borbe od Velikog petka do 14. juna
Bitka za Košare počela je na Veliki petak, u ranim jutarnjim satima 9. aprila 1999. godine.
Borbe su završene 14. juna iste godine kada se Vojska Jugoslavije, na osnovu Kumanovskog sporazuma sa snagama KFOR-a, povukla sa granice sa Albanijom.
U odbrani Košara 1999. godine učestvovali su pripadnici Vojske Jugoslavije - graničari 53. graničnog bataljona uz podršku 125. motorizovane brigade. Njima su se ubrzo priključili pripadnici drugih elitnih jedinica: 63. padobranske brigade, delovi 72. specijalne brigade...
Protiv njih je dejstvovalo više hiljada boraca tzv. OVK, uz artiljerijsku podršku Vojske Albanije i NATO avijacije.
Tokom 67 dana odbrane državne granice stradalo je 108 pripadnika vojske.
Bio je to prvi bezuspešan pokušaj kopnene invazije na tadašnju SR Jugoslaviju.
Kurir.rs/RTS